I ja cu biti mama
srijeda, 01.08.2007.
Napokon !!! :smajlić se srami:
Uh, napokon sam uhvatila malo vremena da piknem pokoje slovo, iako mi se čini da ću ovaj post pisati par dana 
.
Prošlo je pet i pol mjeseci našeg voljenja, a ja imam osjećaj da je ljubav počela prije tri dana. Vrijeme mi doslovce leti, a dan se dijeli na dva dijela - jutro i poslijepodne (između ubacujemo spavanje od cca 2 sata). Tada pokušavam skuhati ručak, malo počistiti, a i uhvatiti koju minutu odmora.
Čudo malo sada izvrsno hoda. Da hoda, juuuuuri, a ja kažem da su oni zečići iz reklame za Duracel baterije nula prema njemu - čudo ih ima barem 50-ak u guzi 
.
Roza princeza je veća, starija i mirnija (ona ima samo 47 Duracelica, ljubi ju majka).
Najčešće pitanje koje nam postavljaju je "Jeste li se uhodali?" (pitam se da li i rodilje pitaju isto). Dakle, ako je nekome to pitanje palo na pamet, odgovor je "Da, mislim da jesmo".
Naravno da je u početku bilo "čupavo i dlakavo", kako njima, tako i nama. Cijeli proces učenja navika, raspoznavanja signala i prilagođavanje, uh, trajalo je.
A ja sam mislila da će to biti (skoro) piece of cake. Aha, šišku Marijanovu. Trebala su proći neka tri mjeseca da s pravom kažem da čvrsto stojimo na zemlji.
Na internetu nisam uspjela pronaći termin Postposvojenička depresija, ali sam u razgovorima s drugim roditeljima/posvojiteljima došla do zaključka da to postoji.
Ona "stara" - "strpljen, spašen" je upalila. 
